Kako je sveti Franjo ipak dao novčić na semaforu

Stojim u koloni automobila na križanju velegradskih ulica i kako često biva uz kolonu se kreće žena s malim djetetom na rukama i pita vozače za novčić. Redovno ju viđam na tom mjestu i svima je poznata. Nekada je bila mala djevojčica, pa djevojka a sada je mlada žena sa - pa čak i ne znam ali pretpostavljam - svojim djetetom. Promatram kako prilazi, neki prozor se otvori i ispružena ruka pruža novčić, mnogi prozor se i ne otvori i samo se kroz zadnje staklo vidi sjena ruke kako odmahuje. Njezina reakcija može biti od osmjeha do ljutnje. Znalo se dogoditi i da počne vikati i lupati po vratima, neugodna scena koju svakako ja želim izbjeći.


Na semaforu se upalio zeleno te sam krenuo i prije nego je stigla do mene. U meni kao da je nešto laknulo, nisam došao u napast da donesem odluku: hoću li otvoriti prozor i pružiti joj novčić ili ću samo klimnuti glavom i dati joj do znanja da ja nisam danas osoba koja će joj pružiti traženo. Umirujem svoju savjest. Vozim dalje, do slijedećeg križanja, semafora, osobe koja hoda u susret meni uz kolonu i pita za novčić i moje slijedeće dileme: dati ili ne dati.

A onda ...

Bilo je oko podneva, ponedjeljak, 16. travnja 1207. godine, i jarki odbljesak proljetnog sunca probio se kroz maleni prozorčić dućana suknima bogatog trgovca Petra Bernardonea u gradu Asizu. Uhvativši taj trak svjetla krajičkom oka, njegov sin, Ivan, podigao je pogled s pulta na kojemu je upravo radio izmjeru skupocjenog materijala za haljinu koju je naručio plemeniti Favorone od Offreducia za svoju stariju kćer Klaru. Kroz širom otvorena vrata koja su bila uokvirena izloženim uzorcima fino tkanih najboljih francuskih tkanina pogled se pružao niz ulicu koja je vrvjela prolaznicima svih staleža, građana, plemića, seljaka. Poneki vojnik zveckao je oružjem podsjećajući na protekle godine ratovanja i stradanja.


Ivana je otac rado nazivao “moj mali francuzić” i tako se među prijateljima uvriježilo da ga zovu tim nadimkom Francuzić (Francesco) ili kraće Franjo. Osjećao je još uvijek posljedice boravka u Peruđinskoj tamnici, ali još više nemir i dvojnost koja se nakon povratka sve više uvlačila u njegova razmišljanja. Jučer, u nedjelju, proveo je dan podno grada u oronuloj crkvici sv. Damjana malo niže gradskih zidina. Preslagivao je kamenje što je popadalo sa zidova i pokušavao ih učvrstiti. Odzvanjao mu je u glavi još uvijek onaj glas što je čuo i riječi njemu izgovorene sa staroga križa: “Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!”. Je li moguće da je to zaista Raspeti njemu govorio? Jučer je ponovno ostavio onom svećeniku kesu s novcima da kupi ulja i održava svjetlo pored križa.

Jučer - baš, njegovi drugovi koji su ga izabrali za vođu vesele družbe tražili su ga da im se pridruži u večernjem slavlju i gozbi. Pošao je za njima, ali nije osjećao takvu radost i uzbuđenje kao nekada. I zašto im je onako odgovorio kada su ga pitali 'da što mu bi', 'promijenio se' i 'je li se on to ima nakanu ženiti se', a on je samo izgovorio “Pravo ste kazali, namislio sam uzeti zaručnicu plemenitiju, bogatiju i ljepšu nego što ste ikada vidjeli.” Na koga je on to mislio? Na malu Klaru koja je sa svojih četrnaest godina postala prava ljepotica i istina je da mu srce ustrepta svaki puta kada mu se ona nasmije?
U tom trenu neka crna sjena na vratima sakrije sunce i jedan od onih asiških siromaha banu pred njega. “Za ljubav Božju, daj mi koji novčić!”. Stresao se Franjo od te spodobe, ne znajući je li više uplašen ili iznenađen, odmahnuvši rukom.

Ostalo je zapisano:
“Njega je spomenuti Franjo, zaslijepljen razmišljanjem o bogatstvu i brigom za prije navedene stvari, otpustio uskrativši mu milostinju. Kad je onaj otišao, proviđen božanskom milošću počeo je sam sebe optuživati za veliku grubost, govoreći: »Da je za nekog velikoga grofa ili baruna njegov siromah tražio, ti bi mu bio pružio ono što moli. Koliko si više to morao učiniti za Kralja kraljeva i za Gospodara (usp. Otk 17,14) sviju?«. Zbog toga je tada u svom srcu odlučio da ubuduće neće nikome odbiti ono što bude molio za tolikoga Gospodara. I pozvavši k sebi spomenutog siromaha udijelio mu je milostinju. O srca li, kažem, punog svake milosti, plodnog i prosvijetljenog! O čvrste li i svete odluke, koju je slijedilo divno i neočekivano osobito prosvjetljenje o budućnosti. I doista nije čudno, jer je riječju oblikovanom Duhom Svetim Izaija vikao: Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati (Iz 58,10). I: Kad podijeliš kruh svoj s gladnima… tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost… i pred tobom će ići tvoja pravda (usp. Iz 58,7–8).” (Legenda Trojice drugova 4, 2-11)

Promijeniti mišljenje znači čuti Glas i obratiti se. Zaslijepljeni razmišljanjem i tjeskobom svakodnevnog stjecanja materijalne sigurnosti, propuštamo pripustiti to svjetlo u tminu svojega bića. Otvorimo li prozor, otvorimo li širom vrata, sjena koje se bojimo da će se pojaviti zapravo nam ukazuje na veličinu i ljepotu tog Svjetla - Mladog Sunca. Kada pustimo svjetlo u mračnu sobu - svako zrnce prašine se vidi. Dolazi proljeće. Dolazi vrijeme Obraćenja. Dolazi vrijeme da “budemo više”.


Krešo Bello OFS