Obnova ili tragedija zajedničkog dobra

Zamislite, kao misaoni eksperiment, da živite u malom selu i prehrambeno ovisite o lokalnom ribnjaku. Dijelite ribnjak sa tri druga seljana. U ribnjaku u početku ima desetak riba i one se razmnožavaju. Svake noći na svake dvije ribe bude dodana jedna beba. Dakle, da biste dobili maksimum zaliha hrane, koliko riba trebate uhvatiti svakoga dana?

Razmislite o tome na trenutak.

Recimo da bebe riba odmah dostižu punu veličinu, da ribnjak na početku ima pun kapacitet i zanemarite faktore kao što je spol ribe koju uhvatite.

Koji je odgovor? Jednu, i to ne samo vi.

Najbolji način da postignete maksimum zaliha hrane svakog seljanina je da svaki ribar uhvati samo jednu ribu svakog dana.

Ovako stoji matematika.

Ako svaki seljanin uhvati jednu ribu, ostati će ih osam preko noći. Svaki par riba proizvede jednu bebu i sljedećeg dana će zaliha u ribnjaku biti potpuno obnovljena sa 12 riba. Ako neko od njih uhvati više od jedne, pada broj reproduktivnih parova i populacija se neće moći obnoviti. Na kraju će sve ribe u jezeru nestati i svih četvero seljana će gladovati.

Ovaj ribnjak je samo jedan primer klasičnog problema po imenu Tragedija zajedničkog dobra. Ovu pojavu je prvi put opisao u pamfletu, Tragedija zajedničkog dobra, ekonomist William Forster Lloyd. 1833. godine.

***

Moramo iz ovog kratkog teksta izvući jedan veoma bitan podatak. Preživljavanje sela ovisi o razumnosti svakog pojedinca. Da je bilo koji od njih htio više za sebe postaje krivac za glad, možda i smrt čitava sela. Prenesemo li to na današnje stanje – lokalno – možemo naći krivce za mnoge nevolje. No globalno stanje je još umnogome gore (iako moramo shvatiti da globalno uvijek uključuje neko lokalno ili više lokalnih područja.) Samo problem globalnog „izlova riba“ je u tome da se ljudi skrivaju iza akronima i marketinških naslova, jer kao kompanija mora rasti. Kapitalizam je sustav u kojem se pod svaku cijenu treba rasti. Treba ako je moguće danas uhvatiti svih deset „riba“. Taj sustav ovisi o brojevima, o godišnjoj bilanci, stalan rast neizbježno dovodi do istrebljenja svih „riba“.

Nadalje, odjeća i obuća nekih američkih marki izgleda super ali kada saznaš da je nastala u kineskim bunker tvornicama u kojima kao najjeftinija radna snaga, u prostorima zatrovanim kemikalijama za bojenje, rade djeca onda ti nije više onako privlačna. Ali te se marke i dalje na veliko prodaju. Ljudi jednostavno ne mare. Pitanje je može li itko na svijetu učiniti nešto po tom pitanju kad su te mega-kompanije bogatije i moćnije od mnogih država. Usporedo s njihovom moći raste i broj plaćeničkih vojski koje štite njihove tvornice u siromašnim područjima. Isto se događa i s naftnim rafinerijama koje su još veći problem za lokalne prilike jer izravno utječu na zagađenje prostora oko njih. Da ne govorimo o proizvođačima naprednih poluvodiča i industriji čipova, u kojoj postoji drugi problem, nekoliko svjetskih država drže monopol, a čitav ostali svijet ovisi o njima. Koja se samo moć tu skriva. Mi na mobitelima ili u novim automobilima prepoznajemo samo softver ni ne misleći koliko je čipova ugrađeno u hardver tog proizvoda. Papa Franjo stoga poziva da se aktivira svjetska razmjena najnaprednijih tehnologija kako bi se održiva proizvodnja mogla postići i u zemljama s niskim prihodima.

Istina, možemo biti protiv korporacija i mega-kompanija ali na kraju krajeva o ljudima je riječ, a jedno je sigurno, ljudi se mogu mijenjati. Na čelu tih kompanija uvijek stoji čovjek ili više njih. Nažalost ljudi se ne žele uvijek mijenjati ali potencijal postoji. Valjda će razum pobijediti pohlepu, ali na drugi način: Svijet će opstati samo ako razum pobijedi pohlepu.

Pa Papa Franjo poziva velike svjetske sile i velike ekonomske i financijske institucije da uspore utrku, da puste Zemlju da diše. Jer, dodajem, sve je manje „riba“ u našim „ribnjacima“. Papa nadalje poziva da se predmet upravljanja zajedničkim dobrima stavi u središte agendi vlada i podučavanja u školama, sveučilištima i poduzećima škole širom svijeta.

Na kraju ću staviti rečenicu koju sam davno napisao ali je još uvijek aktualna, a bit će aktualna sigurno još neko vrijeme. Obično je stavljam u usta djeteta:

Vratite mi moju budućnost!

Mag. theo. Nikola Dominis