Otkriće Boga

Ima tome već 22 godine sreo sam prijatelja kojega dugo nisam vidio i u razgovoru koji smo vodili o mogućnostima u poslovanju i novim tehnologijama koje će biti budućnost, dotaknuli smo se nedavnih kupovina naših domaćih tvrtki od strane međunarodnih investicijskih fondova i predložio mi je da sa svojom tvrtkom pokušam isto. Kako sam se u to vrijeme bavio zaista naprednim tehnologijama, a jedna od njih je tada bila u usponu, pokrenuli smo zajedno taj proces. Moj dio ulaganja je zapravo bila cijela firma i tadašnje dosta razvijeno poslovanje. Poslovni plan je bio vrlo detaljan i zasnovan na najnovijim tehnologijama i trendovima. Zapravo, kada danas razmišljam o tome, vjerojatno je u tome i bio jedan od uzroka kasnijih problema: biti prvi na tržištu ne mora uvijek značiti i prednost. Mnogo je faktora koji određuju uspješnost kapitalizacije tog prvog, jurišnog vala. Ja očito nisam uspio to kapitalizirati. Uglavnom cijeli taj pothvat je završio dosta loše: stečaj firme nakon 6 godina i ogromni kredit s hipotekom na privatnim nekretninama uz otkup udjela fonda kako bih spasio živu glavu - slikovito rečeno. Nastavio sam poslovati kao samostalni konzultant i kako je ujedno 2008. nastupila recesija, projekata i poslova na kojima sam mogao samostalno raditi sve manje, to sam imao više slobodnog vremena za - rekli bi - privatne stvari. Preko 40 godina sam prvo kao dijete, kasnije kao mladić pa sada obiteljski zalazio na Kaptol 9 u franjevački samostan nedjeljom na misu u 11 sati kod fra Bonaventure Dude. S vremenom smo se počeli sve više družiti pa i putovati, da bih se na kraju potaknut razgovorima s njim uključio u franjevački svjetovni red u mjesnom bratstvu na Kaptolu. U međuvremenu, paralelno s mojim sve većim angažmanom na Kaptolu 9, pojavile su se u mom poslovnom životu prilike koje su mi na jedan - ne mogu a ne reći - čudesan način, omogućile da razriješim sve one silne zaostatke i opterećenja iz prošlog života.

Zašto ovo pišem? Zato što je u prošlu nedjelju Evanđelje po Luki završilo: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati. (Lk 12,48)”. Pa sam čuo te riječi upućene meni. I sjetio sam se svetog Franje Asiškog i događaja koji će mu preokrenuti život i - obratiti ga. Sjetio sam se svoje mladosti i zaljubljenosti u posao koji mi je išao bolje nego što sam pomišljao jednako kako je Giovanni Francesco Bernardone u svojoj mladosti bio uspješan trgovac i još uspješniji kolovođa razuzdane Asiške mladeži. Sjetio sam se kako je i on završio u sužanjstvu - doduše godinu dana tamnice grada Peruđe ali to je poput godina mog kreditnog zaduženja Jedne Velike Banke. Sjetio sam se kako se i on vratio natrag u svoj Asiz i doduše nastavio poslovanje i druženje kao i ranije, ali s jednom dozom sjete i razmišljanja kojemu je stvorilo dojam da vodi dva paralelna života, tražeći gdje se nalazi taj drugi koji ga privlači. Tada se njemu dogodio jedan pa onda drugi san i snoviđenje koje mu je izmijenilo život. Njegova žudnja za slavom i postizanjem boljeg položaja 1204. godine bila je poput moje žudnje za kapitalom i poslovnim uspjehom 2004. godine o kojemu će pisati lokalne novine. Njegovo pogrešno tumačenje prvoga sna o dražesnoj zaručnici i sobi punoj sjajnog oružja koje je sve njegovo bilo je poput mojega sna o raskošnim poslovnim prostorima i sjajnim novim zadivljujućim tehnologijama koje su cilj mog postojanja. Njegov drugi san nakon kojega je čuo glas i poslušao taj glas te poklonio svu svoju opremu i bez grižnje savjesti se vrati o u Asiz bio je poput mog shvaćanja “ne brinite se tjeskobno” i pusti da krene svojim putem “dat će ti se” i “nećeš oskudijevati”. Kada ovako nabacam slike na platno i povežu se događaji koji su doslovno razmaknuti 800 godina i shvatim da između Franjinog viteštva i mojeg strateškog poslovanja zapravo i nema razlike. Da smo i jedan i drugi umjesto Gospodara tražili Slugu, da smo i jedan i drugi trebali “udarac glavom u zid” kako bi pogledali oko sebe i čuli što nam se govori, da smo i jedan i drugi dobili mnogo kroz svoje talente i da nam je oboma povjereno mnogo. Kada me danas pitaju kako sam, odgovorim: “živim nezasluženo dobro u savršenom veselju.”

Pet godina je prošlo (2017-2022) kako je fra Bonaventura Duda zaspao u Gospodinu i kako - vjerujem - sada promatra otkrito lice Gospodina. Krsno ime mu je Roko, u čast svetom Roku jer je Antica, njegova majka tako to osjetila kada je prolazila pored male kapelice posvećene sv. Roku izvan zidova grada Krka. Zanimljivo je da je sv. Rok bio franjevac trećoredac. U svojoj knjizi “Moj sveti Franjo” piše “o ‘svome’ svetom Franji jer se nadam da, po Božjoj dobroti, pripadam njegovoj svojti”. Taj “moj” prihvaćam i ja, jer sam upravo u prepoznavanju “viteštva” i “poslovanja” pristupio “svojti” svetoga Franje - franjevačkom svjetovnom redu. Doduše kada sam o tome raz(pre)govarao s fra Bonaventurom, znakovito me na kraju pogledao i samo kratko izgovorio “jesi li siguran da to želiš?”. Na završetku svoje knjige, koja je izdana 1990. godine, fra Bonaventura iznosi temeljna iskustva svetoga Franje. Navodi ih ovim redom: Otkriće Boga, Otkriće čovjeka, Otkriće slobode, Otkriće Evanđelja, Otkriće svijeta i Otkriće prirode. Ostavimo za kasnije ostala otkrića, što piše za ovo prvo?

“Otkriće Boga. Upozorio bih na temeljna Franjina iskustva iz prvoga vremena njegova obraćenja. Negdje 1205. godine on kreće iz rodnoga grada Asiza u Apuliju željan da se proslavi u boju i da bude promaknut za viteza. Na tom se putu sučeljuje s temeljnim pitanjem koju vrijednost ima njegov dosadašnji život. Čuje glas: “Franjo, tko ti više može dati - gospodar ili sluga?” - “Očito gospodar!” - “Zašto dakle ostavljaš gospodara da služiš sluzi?” - Tu se javlja novo vrednovanje cijele njegove osobe: “Ne, dosadašnjim putem ne može dalje.” I daje se u potragu za novim smjerom života. Ja bih to Franjino iskustvo nazvao otkrićem Boga kao vrhunske vrijednosti.” (“Moj sveti Franjo”, Bonaventura Duda, Brat Franjo, Zagreb 1990.)

Krešo Bello OFS