Steward ownership u Hrvatskom gospodarstvu i ekonomiji?

U suvremenom poslovnom svijetu postoje različiti modeli vlasništva koji određuju kako se poduzeće vodi, tko ima kontrolu nad njim i kome/čemu ono služi. I dok su u svijetu tri ključna modela: shareholder (dioničarsko) vlasništvo, stakeholder (dionikov) model i steward-ownership (uslužno/odgovorno vlasništvo) poprilično poznata, meni se čini da smo u Hrvatskoj zapeli na drugome modelu koji je i dalje relativna nepoznanica. Ako će možda slika iz fizike biti primjerena, možemo reći da je dioničarsko vlasništvo materija a model dionika tamna tvar, onda je uslužno vlasništvo tamna energija. O materiji znamo jako mnogo (neki bi rekli, gotovo sve), ali zato o tamnoj stvari ne znamo mnogo ali znamo tek nešto, dok o tamnoj energiji nemamo još uvijek ni pojma. Ogledni primjer ove žalosne činjenice se nalazi na portalu hrcak.hr (portal hrvatski znanstvenih i stručnih časopisa) koji kao rezultat pretrage „steward ownership“ izbaci samo dva rezultata od kojih se samo jedan odnosi na ono što mene ovdje zanima – alternativni način korporativnog (poduzetničkog) vlasništva. No, pretraživanjem pojma „stewardship“ može se ipak doći do tri znanstveno-stručna članka koja u kontekstu hrvatske ekonomske misli, govore o ovom alternativnom načinu vlasništva. No, situacija je i dalje depresivna jer su dva od tri članka iz 2011. godine, dok je jedan (koji se samo bavi bibliometrijskom analizom članaka) iz 2024. godine.

Ovdje želim, iako je to malo pretenciozno jer ni sam nisam do kraja upoznat s modelom, a ujedno i nisam neki ekonomsko-gospodarski utjecajnik – nego teolog i filozof koji se kroz Franjinu ekonomiju upoznao s konceptom, predstaviti koncept uslužnog ili odgovornog vlasništva (steward ownership) hrvatskoj javnosti i pozvati na njegovo prihvaćanje i implementiranje u poslovnoj praksi.

No, prvo je potrebno utvrditi gradivo koje znamo.

Shareholder model vlasništva temelji se na ideji da je primarni cilj poduzeća maksimizacija vrijednosti za dioničare. Tvrtke koje koriste ovaj model često su javno-trgovačka društva čije se dionice kupuju i prodaju na burzi. Dioničari imaju pravo glasa na skupštinama i utječu na donošenje odluka, prvenstveno kroz izbor uprave. Ovaj model potiče rast i inovacije, ali može dovesti do kratkoročnog razmišljanja, jer uprave često donose odluke s ciljem brzog povećanja vrijednosti dionica (i time osiguravaju extra profit dioničarima), a ne dugoročne održivosti. Primjeri kompanija koje posluju prema ovom principu su Apple, Tesla i Amazon.

Stakeholder model nastoji proširiti fokus poduzeća s dioničara na širi krug dionika – uključujući zaposlenike, kupce, lokalne zajednice i okoliš. Prema ovom modelu, poduzeće nije samo alat za stvaranje profita, već i društvena organizacija koja ima odgovornost prema svim skupinama na koje, na ovaj ili onaj način, utječe. Tvrtke koje se vode stakeholder principom često ulažu u društvenu odgovornost, održivost i etično poslovanje, što dugoročno može osigurati stabilnost i reputaciju. Primjeri kompanija koje primjenjuju ovaj model su Patagonia, Unilever i Danone, koje nastoje uskladiti profit sa širim društvenim ciljevima.

E, sada možemo govoriti o onome što još ne poznajemo: tamna energija vlasništva

Steward-ownership predstavlja alternativni model korporativnog vlasništva u kojem poduzeće ne postoji prvenstveno radi stvaranja dobiti za dioničare, već kako bi ostvarilo svoju misiju i dugoročne ciljeve. U ovom modelu, vlasništvo i upravljanje poduzećem povjereno je skrbnicima ili upraviteljima (stewards) – osobama ili organizacijama koje su posvećene svrsi tvrtke. Ovaj koncept, koji sve više dobiva na važnosti u poslovnom svijetu, pruža održivu alternativu tradicionalnim modelima vlasništva usmjerenim na maksimizaciju profita.

Ideja potječe iz kasnog 19. stoljeća kada su pioniri poput Ernsta Abbea i Roberta Boscha razvili strukture vlasništva koje su osiguravale da njihove kompanije ostanu usmjerene na društvenu korist. Ernst Abbe, suosnivač tvrtke Carl Zeiss, osnovao je Carl Zeiss Foundation 1889. godine kako bi osigurao da profit kompanije bude reinvestiran u istraživanje i razvoj ili doniran društvenim projektima, umjesto da se distribuira dioničarima. Slično tome, Robert Bosch je prenio vlasništvo svoje kompanije na zakladu kako bi zaštitio njenu neovisnost i misiju čak i nakon svoje smrti. U novije vrijeme, njemačka organizacija Purpose Foundation popularizirala je termin „steward ownership“ 2017. godine, definirajući ga kroz dva ključna principa: samoupravljanje (self-governance) i svrhovito korištenje profita (purpose-driven profit allocation).

Ovaj koncept se temelji na dva osnovna principa:

• Samoupravljanje (Kontrola nad kompanijom ostaje u rukama onih koji su izravno povezani s njenom misijom i poslovanjem. Prava glasa ne mogu se prodavati niti nasljeđivati, već se prenose na osobe koje dijele viziju kompanije.)
• Svrhovito korištenje profita (Dobit nije cilj sama po sebi, već sredstvo za ostvarivanje svrhe kompanije. Većina profita reinvestira se u poslovanje, koristi za pokrivanje troškova kapitala ili donira društveno korisnim projektima.)

Za razliku od tradicionalnih modela vlasništva gdje dioničari imaju prava glasa i pravo na dobit, steward ownership odvaja ekonomska prava od prava odlučivanja. U klasičnim modelima vlasništva dionice se slobodno kupuju i prodaju na tržištu, dok kod steward ownershipa kontrolu nad kompanijom imaju samo „stewardi“ – odgovorne osobe koje su posvećene njenoj misiji. Također, dok tradicionalni modeli često favoriziraju kratkoročne profite kako bi zadovoljili dioničare, steward ownership omogućuje dugoročnu stabilnost jer profit služi kao alat za ostvarivanje svrhe kompanije.

Postoje tri okvirna modela uslužnog/odgovornog vlasništva koja mogu biti implementirana u poduzeće, a dva tri uključuju vlasništvo koje je u rukama neprofitne zaklade. Jedan model je „Golden Share“ u kojem glasačka prava drže  „skrbnici“ (stewardi) i nikada se ne mogu prodati. Investitori, međutim, mogu steći ekonomska prava. Zaklada posjeduje zlatnu dionicu kako bi zaštitila strukturu poduzeća. U ovom modelu, vodeća načela steward-ownershipa ugrađena su u statut poduzeća. Skrbnički vlasnici (steward-owners) drže 99% kontrolnih prava, ali nemaju ekonomska prava (ekstrakcije profita). 1% kontrolnih prava, takozvana „veto-dionica“ ili „zlatna dionica“, pripada neovisnoj neprofitnoj organizaciji (zakladi). Ona ima pravo veta na bilo kakve izmjene statuta ili odluke koje bi mogle ugroziti svrhu ili misiju poduzeća. Ekonomska prava ostaju u poduzeću ili se mogu, u ograničenoj mjeri, dodijeliti investitorima ili osnivačima.

Drugi model je zaklada. Ekonomsko vlasništvo nad poduzećem drži zaklada, čime je kapital tvrtke „neutraliziran“. Glasačka prava su u rukama skrbnika i ne mogu se prodati. Ova model se može implementirati s dvije zaklade ili samo s jednom. U slučaju dvije zaklade događa se razdvajanje moći i novca (vlasničkih i upravljačkih struktura): jedna organizacija (zaklada)  drži kontrolna prava, a njezini upravitelji djeluju kao skrbnici poduzeća. Druga organizacija, koja je neprofitnog karaktera, posjeduje ekonomska prava i kapitalne udjele tvrtke. Model s jednom zakladom je onaj u kojem sva prava (upravljačka i vlasnička) drži samo jedna neprofitna organizacija (zaklada). Ona djeluje kao dioničar i čuvar strukture i principa steward-ownershipa. U nekim slučajevima zaklada može biti kooperativa (zadruga) i na taj način predstavlja vlasništvo i upravljačko pravo zaposlenika poduzeća. Time poduzeće postaje neizravno kontrolirano od strane svojih zaposlenika. Ako zaposlenici istovremeno imaju ograničen pristup dividendama, struktura je usklađena s principima steward-ownershipa.

I treći model, koji je jako raširen u Sjedinjenim Američkim Državama, se naziva Model trajne svrhovite zaklade (Perpetual Purpose Trust). Ova trajno svrhovita zaklada se osniva za ostvarenje određene svrhe, a ne za pojedinca, i može djelovati neograničeno. Zaklada drži vlasničke udjele tvrtke. Povjerenici (stevard-vlasnici) kontroliraju PPT, ali ne mogu iz njega izvlačiti vrijednost ili profit poduzeća.

Zašto bi ovo pitanje strukture vlasništva i modela upravljanja tvrtkama, korporacijama i poduzećima bilo važno jednom teologu? Pa zato jer sam, od prvog glasa o „steward ownershipu“ pred očima imao Bibliju. Bibliju koja nam od prve do zadnje stranice govori o tome da nismo vlasnici samih sebe, svojih života i čitavog stvorenog svijeta. A budući da nismo vlasnici, nismo pozvali ubirati (izvlačiti) profit, dobit iz ovog života. Postavljeni smo, od samog početka, upraviteljima Vrta i svijeta – pa time i svojih života. Upraviteljima, a ne vlasnicima. Povjereni smo sami sebi. Nemamo vlasti (osim one koja nam je dana) nad sobom. Pozvani smo biti upravitelji samih sebe kako bi naš Vlasnik bio zadovoljan i kako bi On ubrao dobit i imetak. U tom smislu smo skrbnici (stewardi). Zašto onda ne bismo to prenijeli i na ekonomiju i gospodarstvo? Zašto onda ne bismo razvijali takve modele i načine vlasništva i upravljanja? Modele i načine koji (imago Dei u jednom slobodnijem izričaju) imitiraju ili reflektiraju Njegovu ideju s nama samima – pa da mi to isto činimo sa svojim „stvorenjem“?

Ovo je samo prvi tekst na ovu temu i nadam se da ću uskoro realizirati ideje koje imam na pameti – koristeći biblijske slike i narative u pokušaju objašnjenja i utemeljenja opravdanosti ovoga modela vlasništva. A tu će svakako i Socijalni nauk Crkve imati što za reći.

Tekst je preuzet sa stranice ADEKVATNA TEOLOGIJA uz dopuštenje autora.