Video poruka Pape Franje nakon međunarodnog dogadjaja EoF

MEĐUNARODNI ONLINE DOGAĐAJ:

“THE ECONOMY OF FRANCESCO - MLADI, SAVEZ, BUDUĆNOST”

[Bazilika sv. Franje Asiškoga, 19. -21. studenoga 2020.]

VIDEOPORUKA SVETOGA OCA FRANJE
SUDIONICIMA SUSRETA

Subota, 21. studenoga 2020.

[Multimedia]

Dragi mladi, dobar dan!

Hvala vam što ste se okupili, hvala za sav vaš rad, za zalaganje ovih mjeseci, unatoč promjenama u programu. Niste se obeshrabrili, već naprotiv, saznao sam da ste radili na visokoj razini glede promišljanja, kvalitete, ozbiljnosti i odgovornosti: niste zanemarili ništa što vas raduje, zabrinjava, ispunja gorčinom i potiče na promjenu.

Prvotna zamisao bio je susret u Asizu kako bismo se nadahnuli na stopama svetoga Franje. S raspela sv. Damjana i s drugih lica – poput lica gubavca – Gospodin mu je pošao ususret, pozvao ga i povjerio mu jedno poslanje; oslobodio ga je idola koji su ga izolirali, nedoumica koje su ga paralizirale i zatvarale u uobičajenu slabost izraženu riječima „oduvijek se tako radilo“ – to je slabost! – ili sladunjave i nezadovoljene tuge onih koji žive samo za sebe i dao mu sposobnost da započne pjesmu hvale, izraz radosti, slobode i darivanja sebe. Stoga ovaj virtualni susret u Asizu za mene nije cilj već početni poticaj procesa koji smo pozvani živjeti kao poziv, kao kulturu i kao savez.

Poziv Asiza

„Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se, kako vidiš, ruši!“ Te su riječi pokrenule mladoga Franju te postale poseban poziv i svakome od nas. Kada se osjećate pozvanima, uključenima i akterima „normalnosti“ koju treba izgraditi, vi znate reći „da“, i to daje nadu. Znam da ste odmah prihvatili ovaj saziv, jer ste u stanju vidjeti, analizirati i doživjeti da ovako ne možemo dalje: to je jasno pokazala razina prianjanja, učlanjenja i sudjelovanja u ovom savezu, koji je premašio mogućnosti. Vi pokazujete posebnu osjetljivost i zabrinutost za prepoznavanje ključnih problema koji nas propitkuju. Učinili ste to iz određenog motrišta: gospodarstva, koje je vaše područje istraživanja, proučavanja i rada. Znate da je žurno potrebna drugačija ekonomska priča, žurno je odgovorno priznati da je „sadašnji svjetski sustav neodrživ s različitih točaka gledišta“[1] i da pogađa našu sestru Zemlju, tako teško zlostavljanu i ogoljenu, a istodobno i najsiromašnije i isključene. To ide zajedno: ogoliš zemlju i isključiš mnoge siromahe. Oni su prvi oštećeni... a ujedno i prvi zaboravljeni.

Ali pripazite, ne dajte da vas uvjere kako je to samo uobičajena pojava. Vi ste puno više od površne i prolazne „buke“ koja se s vremenom može uspavati i opiti. Ako ne želimo da se to dogodi, pozvani ste ostvariti konkretan utjecaj u svojim gradovima i na sveučilištima, na radnim mjestima i u sindikatima, u tvrtkama i pokretima, u javnim i privatnim uredima, pametno, predano i uvjerljivo, kako biste stigli do srži i do srca gdje se teme i paradigme razrađuju i odlučuju.[2] Sve me to potaknulo da vas pozovem da ostvarite taj savez. Težina trenutne situacije, koju je pandemija koronavirusa istaknula još više, zahtijeva odgovornu svijest svih društvenih aktera, svih nas, među kojima vi imate primarnu ulogu: posljedice naših postupaka i odluka dotaknut će vas u prvom licu, dakle, ne možete ostati izvan mjesta gdje se stvara, ne kažem vaša budućnost, već vaša sadašnjost. Vi ne možete ostati izvan mjesta gdje se generiraju sadašnjost i budućnost. Ili ćete se uključiti ili će vas povijest pregaziti.

Nova kultura

Trebamo promjenu, želimo promjenu, tražimo promjenu.[3] Problem nastaje kada shvatimo da, zbog mnogih poteškoća koje nas uznemiruju, nemamo prikladne i sveobuhvatne odgovore; naprotiv, na nas utječe fragmentacija u analizama i dijagnozama koja na kraju blokira svako moguće rješenje. U osnovi, nedostaje nam potrebna kultura koja bi omogućila i potaknula otvaranje drugačijih vizija, obilježenih vrstom misli, politike, obrazovnih programa, kao i duhovnosti koje se ne može zaključati samo jednom dominantnom logikom.[4] Ako je žurno pronaći odgovore, neophodno je poticati rast i podržati upravljačke skupine sposobne izraditi kulturu, pokrenuti procese – ne zaboravite ovu riječ: pokrenuti procese – zacrtati putove, proširiti obzore, stvarati članstva... Svaki napor u upravljanju, brizi i poboljšavanju našeg zajedničkog doma, ako želi biti značajan, zahtijeva promjenu „stilova života, modela proizvodnje i potrošnje, ustaljenih struktura moći koje danas vladaju društvom".[5] Bez toga nećete učiniti ništa.

Potrebne su nam zajedničarske i institucijske upravljačke skupine koje mogu preuzeti odgovornost za probleme, a da pritom ne postanu njihovi zatočenici i zatočenici vlastitog nezadovoljstva, te tako ospore podvrgavanje – često nesvjesno – određenim (ideološkim) logikama koje na kraju opravdavaju i paraliziraju svako djelovanje protiv nepravda. Podsjetimo primjerice, kako je to dobro primijetio Benedikt XVI., da glad „ne ovisi toliko o materijalnoj oskudici, već o oskudici društvenih resursa, od kojih je najvažnija institucijske naravi.“[6] Ako vi to uspijete riješiti, imat ćete otvoren put u budućnost. Ponavljam misao pape Benedikta: glad ne ovisi toliko o materijalnoj oskudici, već o oskudici socijalnih resursa, od kojih je najvažnija institucijske naravi.

Socijalna i ekonomska kriza, koju mnogi trpe u svom tijelu i koja stavlja pod hipoteku sadašnjost i budućnost u napuštanju i isključivanju mnoge djece i adolescenata kao i cijelih obitelji, ne tolerira privilegiranje sektorskih interesa na štetu općega dobra. Moramo se malo vratiti mistici [duhu] općega dobra. U tom smislu, dopustite mi da istaknem vježbu koju ste doživjeli kao metodologiju za zdravo i revolucionarno rješavanje sukoba. Tijekom ovih mjeseci podijelili ste razna promišljanja i važne teorijske okvire. Uspjeli ste se okupiti oko 12 tema (nazvali ste ih „sela“): 12 tema za diskusiju, raspravu i pronalaženje održivih putova. Živjeli ste toliko potrebnu kulturu susreta, suprotnu kulturi odbacivanja koja je u modi. A ta kultura susreta omogućuje mnogim glasovima da sjede za istim stolom i vode dijalog, promišljaju, raspravljaju i stvaraju, iz višeznačne perspektive, različite dimenzije i odgovore na globalne probleme koji se odnose na naše narode i naše demokracije.[7] Kako je teško napredovati prema stvarnim rješenjima kada smo diskreditirali, oklevetali i izvukli iz konteksta sugovornika koji ne misli poput nas! To diskreditiranje, klevetanje ili izvlačenje iz konteksta sugovornika koji ne misli poput nas način je kukavičke obrane od odluka koje bih ja trebao donijeti za rješavanje mnogih problema. Nikada ne zaboravimo da je „cjelina više od dijela, ali je ujedno i nešto više od pukog zbroja dijelova“[8], te da „puki zbroj pojedinačnih probitaka sam po sebi ne može stvoriti bolji svijet za čitavo čovječanstvo“[9].

Ta vježba susretanja neovisno o svim legitimnim razlikama temeljni je korak za svaku preobrazbu koja će pomoći oživjeti novi kulturni, a time i ekonomski, politički i socijalni mentalitet; jer neće biti moguće zauzeti se u velikim stvarima samo u skladu s teoretskom ili individualnom perspektivom bez duha koji bi vas animirao, bez nekih unutarnjih motivacija koje daju smisao, bez pripadnosti i ukorijenjenosti koje osnažuju osobno i zajedničko djelovanje.[10]

Stoga će budućnost biti posebno vrijeme, u kojem ćemo se osjećati pozvanima prepoznati žurnost i ljepotu izazova što nam se predstavlja. To nas vrijeme podsjeća da nismo osuđeni na ekonomske modele koji svoj neposredni interes usmjeravaju na profit kao mjernu jedinicu i na provođenje javnih politika koje zanemaruju vlastite ljudske, socijalne i ekološke troškove.[11] Kao da možemo računati na apsolutnu, neograničenu ili neutralnu dostupnost resursa. Ne, nismo prisiljeni i dalje prihvaćati i svojim ponašanjem šutke tolerirati "da se neki osjećaju više ljudima nego drugi, kao da su rođeni s većim pravima"[12] ili privilegijama jer im je zajamčeno uživati u određenim osnovnim dobrima ili uslugama.[13] Nije dovoljno ni usredotočiti se na potragu za palijativima u trećem sektoru ili na filantropskim modelima. Iako je njihov rad ključan, nisu uvijek sposobni strukturno se pozabaviti trenutnim neravnotežama koje pogađaju najisključenije i, nesvjesno, nastavljajući nepravde s kojima se namjeravaju boriti. Zapravo nije riječ samo ili isključivo o pitanju zadovoljavanja najosnovnijih potreba naše braće. Potrebno je strukturno prihvatiti da siromašni imaju dovoljno dostojanstva da sjede na našim susretima, sudjeluju u našim raspravama i donose kruh svojim domovima. A to je mnogo više od socijalne skrbi: govorimo o promjeni i preobrazbi naših prioriteta te o mjestu bližnjega u našim politikama i u društvenom poretku.

U jeku 21. stoljeća „nije riječ jednostavno o pojavi izrabljivanja i tlačenja, već o nečemu sasvim novom: isključivanje pogađa, u svome samom korijenu, pripadnost društvu u kojem se živi, jer oni koji su isključeni ne postaju samo građani drugoga reda, niži sloj, ljudi na periferiji, obespravljeni, oni više nisu ni njegov dio“[14]. Čuvajte se ovoga: isključivanje pogađa, u svome samom korijenu, pripadnost društvu u kojem se živi, jer oni koji su isključeni ne postaju samo građani drugoga reda, niži sloj, ljudi na periferiji, obespravljeni, oni više nisu ni njegov dio. To je kultura odbacivanja koja ne samo da odbacuje, već i prisiljava živjeti u vlastitom otpadu, postajući nevidljivi, onkraj zida ravnodušnosti i udobnosti.

Sjećam se kad sam prvi put vidio zatvorenu četvrt. Nisam ni znao da postoje. Bilo je to 1970. godine. Trebao sam posjetiti nekoliko novaka Družbe Isusove i stigao sam u tu zemlju, a onda, prolazeći gradom, rekli su mi: „Ne, ne možeš proći tim putem, jer to je zatvorena četvrt“. Unutra su bili zidovi, bile su i kuće, ulice, ali zatvorene. Ta je četvrt živjela u ravnodušnosti. Toliko me pogodilo kad sam to vidio. Ali onda je to raslo, raslo, raslo... i bilo ih je posvuda. No ja te pitam: je li tvoje srce poput zatvorene četvrti?

Asiški savez

Ne možemo sebi dopustiti da i dalje odgađamo neka pitanja. Taj ogroman i neodgodivi zadatak zahtijeva velikodušno zalaganje na području kulture, u akademskom osposobljavanju i u znanstvenom istraživanju, bez gubljenja u intelektualnim modama ili ideološkim pozama – koji su otoci – koje nas izoliraju od konkretnog života i patnje ljudi.[15] Vrijeme je, dragi mladi ekonomisti, poduzetnici, radnici i rukovoditelji poduzeća, vrijeme je da se odvažite na rizik promicanja i poticanja modela razvoja, napretka i održivosti u kojima ljudi, a posebno isključeni (a među njima i sestra Zemlja), prestaju biti – u najboljem slučaju – čisto nominalna, tehnička ili funkcionalna prisutnost i postaju akteri svoga života kao i cjelokupnoga društvenog tkiva.

Neka to ne bude samo nominalno: siromašni i isključeni postoje... Ne, ne, neka ta prisutnost ne bude nominalna, neka ne bude tehnička niti funkcionalna. Vrijeme je da postanu akteri svoga života kao i cjelokupnoga društvenog tkiva. Ne mislimo umjesto njih, mislimo s njima. Sjetite se nasljeđa prosvjetiteljstva, prosvijetljenih elita. Sve za ljude, s ljudima ništa. Tako ne ide. Nemojmo misliti umjesto njih, mislimo s njima. I od njih učimo unapređivati ​​ekonomske modele koji će biti od koristi svima, jer će strukturni pristup i pristup odlučivanju biti određen cjelovitim ljudskim razvojem, tako dobro razrađenim u socijalnom nauku Crkve. Politika i ekonomija ne smiju se „pokoravati diktatima tehnokracije koja se vodi paradigmom postizanja najvišeg stupnja učinkovitosti. Danas, u cilju općeg dobra, postoji prijeka potreba da politika i ekonomija stupe u iskren dijalog u službi života, osobito ljudskog života.“[16]

Bez takve usredotočenosti i te orijentacije ostat ćemo zarobljenici otuđujuće kružnosti koja će samo produžiti dinamiku degradacije, isključenosti, nasilja i polarizacije: „Svaki naime program izrađen da bi se povećala proizvodnja nema, u krajnjoj liniji, drugog razloga postojanja, nego da služi osobi. Njegova je zadaća da smanjuje nejednakosti, da uklanja diskriminaciju, da čovjeka oslobodi njegove zasužnjenosti. […] Nije dovoljno povećati zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno – ne, to nije dovoljno – nije dovoljno unaprijediti tehniku, pa da zemlja postane humanija za život na njoj.“[17] Ni to nije dovoljno.

Perspektiva cjelovitog ljudskog razvoja dobra je vijest koju treba prorokovati i provoditi – a to nisu snovi: to je put – dobra vijest koju treba prorokovati i provoditi, jer nam predlaže da se okupimo kao čovječanstvo na temelju najboljeg dijela sebe: Božjeg sna da naučimo biti odgovorni za brata, za najranjivijeg brata (usp. Post 4,9). „Mjera čovječnosti određuje se na osnovi odnosa prema trpljenju i onima koji trpe. To vrijedi kako za pojedinca, tako i za društvo“[18]; ta se mjera mora ugraditi u naše odluke i ekonomske modele.

Kako je dobro pustiti da odzvanjaju riječi svetog Pavla VI. kada je, u želji da evanđeoska poruka prožme i vodi sve ljudske stvarnosti, napisao: „Razvoj se ne svodi na puki ekonomski rast. Da bi bio autentičan razvoj, on mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakog čovjeka. [...] – svakog čovjeka i čitavog čovjeka! – Mi ne prihvaćamo odvajanje ekonomskoga od ljudskoga, razvoja od civilizacije u koju je on uklopljen. Ono što je za nas važno, to je čovjek, svaki čovjek, svaka skupina ljudi i cjelokupno čovječanstvo.“[19]

U tom smislu, mnogi od vas imat će priliku djelovati i utjecati na makroekonomske odluke, gdje se odlučuje o sudbini mnogih nacija. I za te su scenarije potrebni pripremljeni ljudi, „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“ (Mt 10,16), sposobni da „bdiju nad održivim razvojem zemalja i da izbjegnu gušeće podvrgavanje takvih zemalja kreditnim sustavima koji, daleko od promicanje napretka, podčinjuju stanovništvo mehanizmima većeg siromaštva, isključenosti i ovisnosti“.[20] Sami kreditni sustavi su put prema siromaštvu i ovisnosti. Ovaj legitimni prosvjed poziva na pobuđivanje i praćenje modela međunarodne solidarnosti koji će prepoznati i poštivati međuovisnost zemalja i osigurati kontrolne mehanizme koji mogu izbjeći bilo kakvu vrstu podložnosti, kao i nadzor nad promicanjem razvoja u zemljama u najpovoljnijem položaju i zemljama u razvoju; svaki je narod pozvan postati tvorcem svoje i sudbine cijeloga svijeta.[21]

***

Dragi mladi, „danas nam se pruža velika prilika da pokažemo svoje bratstvo na djelu, da pokažemo da smo i mi dobri Samarijanci koji na sebe preuzimaju bol zbog neuspjeha, umjesto raspirivanja mržnje i ogorčenja“[22]. Nepredvidljiva budućnost već započinje; svatko od vas, počevši od mjesta na kojem radi i odlučuje, može puno učiniti; ne birajte prečace koji vas zavode i sprječavaju da se pomiješate kako biste bili kvasac tamo gdje jeste (usp. Lk 13, 20-21). Bez prečaca, kvasac, zaprljajte ruke. Nakon zdravstvene krize kroz koju prolazimo, najgora reakcija bila bi još više zapasti u grozničavi konzumerizam i nove oblike sebične samozaštite. Ne zaboravite, iz kriza nikad ne izlazimo isti: izlazimo bolji ili gori. Pomognimo rast dobra, iskoristimo priliku i stavimo se svi u službu općeg dobra. Dao Bog da na kraju više ne postoje „oni drugi“, već da naučimo razvijati stil života u kojem znamo reći samo „mi“.[23] Ali veliko „mi“, ne malo „mi“, a zatim „drugi“, ne, to nije u redu.

Povijest nas uči da ne postoje sustavi ili krize koji mogu potpuno poništiti sposobnost, domišljatost i kreativnost koje Bog ne prestaje pobuđivati ​​u srcima. Predanošću i vjernošću vašim narodima, vašoj sadašnjosti i vašoj budućnosti, vi se možete pridružiti drugima kako biste pronašli novi način stvaranja povijesti. Ne bojte se uključiti i dodirnuti dušu gradova Isusovim pogledom; ne bojte se hrabro živjeti u sukobima i raskrižjima povijesti kako biste ih pomazali aromom Blaženstava. Ne bojte se, jer nitko se ne spašava sam. Nitko se ne spašava sam. Vama mladima iz 115 zemalja upućujem poziv da prepoznate kako trebamo jedni druge da bismo oživjeli ovu ekonomsku kulturu. Ona može dati da „proklijaju snovi, da se pobude proroštva i viđenja, da procvatu nade, da se potakne pouzdanje, zaliječe rane, uspostave odnosi, pobudi svitanje nade, da učimo jedni od drugih, i stvorimo pozitivno razmišljanje koje prosvjetljava um, grije srce, rukama vraća snagu i nadahnjuje mlade – sve mlade, ne isključujući nikoga – na viđenje budućnosti pune radosti Evanđelja.“[24] Hvala!

Prijevod: Đina Perkov (fokolar.hr)

[1] Enciklika Laudato si’ (24. svibnja 2015.), br 61. U nastavku teksta LS;

[2] Usp. Ap. pob. Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 74. U nastavku teksta EG;

[3] Usp. Discorso all'Incontro mondiale dei Movimenti popolari, Santa Cruz de la Sierra, 9 luglio 2015;

[4] Usp. LS br. 111;

[5] Sv. Ivan Pavao II., enciklika Centesimus annus (1. svibnja 1991.), br. 58;

[6] Enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), br. 27;

[7] Usp. Govor na seminaru „Novi oblici solidarnog bratstva, uključivosti, integracije i inovacije“ u organizaciji Papinske akademije društvenih znanosti (5. veljače 2020). Podsjećamo da se „prava mudrost, plod razmišljanja, dijaloga i velikodušnog susreta među ljudima ne postiže pukim gomilanjem podataka, koje na kraju dovodi čovjeka do prezasićenosti i zbunjenosti: riječ je o svojevrsnom onečišćenju duha.“ (LS, br. 47);

[8] EG, br. 235

[9] Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 105. U nastavku teksta FT;

[10] Usp. LS br 216;

[11] Promičući, po potrebi, utaju poreza, nepoštivanja prava radnika, kao i „mogućnosti korupcije od strane nekih od najvećih svjetskih tvrtki, često u sprezi s vladajućim političkim sektorom“ (govor na seminaru „Novi oblici solidarnog bratstva, uključivosti, integracije i inovacije“)

[12] LS br. 90. Primjerice „kriviti demografski rast, a ne ekstremni i selektivni potrošački mentalitet nekih, jedan je od načina na koji se odbija suočiti s problemima. Postoji pokušaj da se ozakoni sadašnji model raspodjele, po kojemu manjina vjeruje da ima pravo trošiti u razmjerima koji nikada neće moći postati opće pravilo, jer planet ne bi čak niti mogao primiti otpad nastao takvom potrošnjom.“ (LS br 50);

[13] Iako smo svi obdareni istim dostojanstvom, ne polazimo svi iz iste pozicije i s istim mogućnostima kada uzmemo u obzir društveni poredak. To nas propituje i traži da iznađemo načine kako sloboda i jednakost ne bi bile samo nominalna činjenica koja koristi podržavanju nepravde (Usp. FT br. 21-23). Dobro je da se zapitamo: „Što se događa kada se bratstvo ne njeguje svjesno, bez političke volje da se ono promiče kroz odgoj za bratstvo za dijalog, otkrivanje vrijednosti uzajamnosti i uzajamnoga obogaćivanja?“ (FT br. 103);

[14] EG br. 53. U svijetu virtualnosti, promjena i fragmentacije socijalna prava ne mogu biti samo nominalni poticaji ili apeli, već moraju biti svjetionik i kompas na putu, jer “i zdravlje institucija nekog društva ima posljedice za okoliš i kvalitetu ljudskog života” (LS br. 142);

[15] Usp. Ap. konst. Veritatis gaudium (8. prosinca 2017.) br. 3;

[16] LS br. 189;

[17] Sv. Pavao VI., Enciklika Populorum progressio (26. ožujka 1967.), br. 34. U nastavku teksta PP;

[18] Benedikt XVI., Enciklika Spe salvi (30. studenoga 2007.), br. 38;

[19] PP br. 14;

[20] Govor na Generalnoj skupštini UN (25. rujna 2015.);

[21] Usp. PP br. 65;

[22] FT br. 77;

[23] Usp. ibid., br. 35;

[24] Govor na početku Sinode posvećene mladima (3. listopada 2018.).