Hajduk je ipak prvi!

Koncept steward-ownershipa posljednjih godina privlači sve veću pažnju u međunarodnim raspravama o alternativnim ekonomskim modelima. Već smo o njemu pisali ovdje. Radi se o obliku vlasničke i upravljačke strukture u kojemu kontrolu nad poduzećem ne vrši kapital ili tržište, već osobe ili entiteti koji su vezani uz svrhu organizacije. U svom temelju, steward-ownership pokušava razdvojiti vlasnička (ekonomska) prava od upravljačkih prava, čime se štiti dugoročna misija i autonomija organizacije, izvan kratkoročnih tržišnih pritisaka.
U hrvatskom pravnom i ekonomskom diskursu ovaj je koncept još uvijek nepoznanica. Međutim, zanimljiv i već prisutan primjer koji pokazuje elemente ove strukture – i to bez formalnog zakonskog okvira – jest Hrvatski nogometni klub Hajduk Split. U tom smislu Hajduk jest prvi.

Strukturna posebnost Hajduka
Hajduk funkcionira po modelu u kojemu formalni vlasnik kluba jest Grad Split, no stvarni upravljački mehanizmi nalaze se u rukama udruge Naš Hajduk, koja okuplja članove i navijače kluba. Udruga ima stvarni utjecaj na izbor Nadzornog odbora kluba, koji potom imenuje Upravu. Time se kroz složen, ali transparentan sustav osigurava da upravljanje klubom ne ovisi o pojedincima s kapitalom ili o političkom interesu, već o onima koji su vezani uz identitet, povijest i svrhu kluba – njegovoj zajednici i navijačima.
Iako se Hajduk ne strukturira kao steward-owned poduzeće u pravnom smislu (jer to u ovom trenutku nije niti moguće), upravo ovakvo funkcionalno upravljanje daje snažan povod za teorijsku analizu kroz leću steward-ownership paradigme.
Postoje dvije temeljne značajke steward-ownershipa:
- Samoupravna kontrola svrhe: kontrolu nad poduzećem imaju oni koji su vezani uz njegovu svrhu, a ne kapitalni investitori.
- Ograničenje ekstrakcije dobiti: dobit nije svrha poslovanja, već sredstvo očuvanja i razvoja svrhe.

U slučaju Hajduka, prva se komponenta ostvaruje kroz demokratski oblikovan sustav nadzora i upravljanja, koji je usmjeren prema članovima – navijačima koji klub vide kao više od sportske institucije (iako željni sportskih uspjeha). Njihova povezanost sa svrhom kluba nije instrumentalna, nego identitetska, pa samim time imaju prirodan interes za dugoročnu održivost kluba, a ne za kratkoročne financijske dobitke.
Druga komponenta, ograničenje ekstrakcije dobiti, u kontekstu Hajduka manifestira se na dva načina. Prvo, klub nije orijentiran isključivo na profit, već na sportski uspjeh i društveni utjecaj. Drugo, višak prihoda redovito se reinvestira u infrastrukturu, omladinski pogon i zajednicu. Iako to nije formalizirano kroz pravne mehanizme zabrane isplate dividendi, stvarna praksa funkcionira kao društveno odgovorni model raspodjele viška vrijednosti.
Hajduk kao most između teorije i prakse
Ono što Hajduk čini osobito zanimljivim slučajem jest činjenica da je u hrvatskom kontekstu vrlo prepoznatljiv, lokalno ukorijenjen i simbolički jak subjekt. On je istodobno i velika organizacija, što pokazuje da je moguće upravljati kompleksnim sustavima bez oslanjanja na klasične dioničke strukture. To ga čini korisnim primjerom za prijenos apstraktnih načela steward-ownershipa u konkretnu institucionalnu stvarnost.
Primjer Hajduka pokazuje kako vlasništvo može biti „funkcionalno distribuirano“, čak i ako je formalno centralizirano. Grad Split ima vlasnička prava, no operativnu kontrolu vrši tijelo koje se formira kroz transparentnu i participativnu proceduru, u kojoj sudjeluje veliki broj fizičkih osoba, povezanih s organizacijom putem članstva.
U kontekstu steward-ownershipa, svrha organizacije nije sekundarna, nego primarna: ona definira tko ima pravo upravljati i kako se organizacija razvija. Hajdukova svrha – kako se često ističe u diskursu navijača – nije samo osvajanje trofeja, već i očuvanje povijesti, lokalnog identiteta, borbe protiv korupcije i neovisnosti sporta od političke moći. Ta svrha nije zabilježena samo na papiru, već živi kroz praksu sudjelovanja.
Sličnu funkciju svrhe nalazimo u steward-ownershipu: svrha djeluje kao temeljni normativni kriterij za donošenje odluka, te ujedno legitimizira pravo određenih skupina da odlučuju – ne zato što imaju kapital, već zato što imaju odgovornost.
Naravno, Hajduk nije idealan ni potpun primjer steward-ownershipa. Nedostatak pravne institucionalizacije takve strukture znači da se postojeći sustav može relativno lako promijeniti političkom voljom ili izmjenom statuta. U formalnom smislu, ne postoje mehanizmi koji bi zauvijek osigurali upravljanje svrhom (kao što je slučaj sa zakladama ili zlatnim dionicama u nekim steward-owned modelima u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Švedskoj).
Također, Hajdukovo financiranje i tržišno pozicioniranje pokazuje ograničenja participativnih modela u okruženju u kojem dominiraju klasične komercijalne logike. No upravo to otvara mogućnost da se ovaj model koristi za daljnju analitičku i zakonodavnu razradu u hrvatskom kontekstu.
Hajduk ne predstavlja pravno dovršen model steward-ownershipa, ali njegova društvena funkcija, upravljačka struktura i svrhovita orijentacija nude dragocjen case-study. On pokazuje da su elementi steward-ownershipa već prisutni u hrvatskom društvu – ne kao teorijska projekcija, već kao živa praksa.
Upravo zato Hajduk može služiti kao most između međunarodnih modela steward-ownershipa i domaće institucionalne stvarnosti. On može pomoći u prevođenju složenih pojmova poput razdvajanja ekonomskih i upravljačkih prava, čuvanja svrhe ili vlasništva bez privatne akumulacije, u jezik koji je razumljiv, domaći i konkretan.
Za sve koji promišljaju budućnost vlasništva, poduzetništva i društvene odgovornosti u Hrvatskoj, ovaj primjer Hajduka nije samo sportski simbol – on je društveni fenomen koji otvara prostor za novu ekonomsku imaginaciju.

Bruno Petrušić